Istočnoevropski ovčar je rasa psa poreklom sa područja bivšeg Sovjestskog Saveza, tačnije iz Rusije, Belorusije i Ukrajine. U pitanju je rasa službenog psa za vojsku i policiju. Istočnoevropski ovčar vodi poreklo od nemačkog ovčara, na koga izgledom i podseća, stim što treba uzeti u obzir da je ovaj pas dosta veći od svog nemačkog pretka.
Istočnoevropski ovčar je, kao što je već rečeno, veći od svog nemačkog pretka, visina mužjaka iznosi 67-72cm, a ženki 62-67cm. Kod ove rase je karakteristično to što je izražen tzv. polni dimorfizam, što znači da se pripadnik jednog pola neke životinjske vrste ili rase spoljnim izgledom znatno razlikuje od pripadnika suprotnog pola. Rečeno jednostavnijim jezikom, postoje znatne razlike u spoljnom izgledu između muških i ženskih jedinki. Naime, kod istočnoevropskog ovčara, mužjaci su znatno veći od ženki. U odnosu na nemačkog ovčara, kod istočnoevropskog ovčara postoji još jedna razlika, u pitanju je boja dlake. Promena se ogleda u tome što psi ove rase nemaju žuti palež, već je dlaka srebrnasto sive boje, sa crnim leđima i maskom preko lica. Česte umeju biti i jedinke leđa, bokova, vrata i glave potpuno crne boje, dok su trbuh, grudi, donji delovi vrata i nogu obrasli sivom do srebrnastom dlakom. Neretko se javljaju i jedinke potpuno crne boje dlake, što im daje dodatno zastrašujući ali i veličanstven izgled.
Istočnoevropski ovčar je životinja snažne građe, tela mišićavog, skladnog i kompaktnog. Pametan, odan, hrabar i borben, ali ume biti i svojeglav i preterano agresivan, ipak je jedan vrstan službeni pas. Selekcijom stvoren da podnese teške ruske zime, može se koristiti i kao pas čuvar i pastirski pas. Rasa je tipično radna i stoga nikako nije pogodan da bude družbeni ili porodični pas zbog malo češćih ispada agresivnosti i netolerancije.
Istočnoevropski ovčar je nastao dugim i predanim selekcijskim radom ruskih naučnika i veterinara, sa željom da se stvori vrhunska rasa službenog psa koja će moći da podnese teške i duge ruske zime. Upravo za ove potrebe, iz tadašnje Vajmarske Republike, uvezeno je nekoliko parova nemačkih ovčara i 1930. godine započet je rad na stvaranju rase, celokupna stvar bila je stacionirana na prostorima sadašnje Ukrajine. Jedan nemili događaj iz ljudske istorije prekinuo je ovaj projekat - Drugi svetski rat. Zbog toga što je ceo projekat bio stacioniran u Ukrajini, populacija istočnoevropskih ovčara pretrpela je velike gubitke, pored ljudskih žrtava ovog strašnog sukoba, do pogibelji je dolazilo i među psima. Početkom 1950-ih godina, sreća se osmehnula. Posle rata na tlu SSSR-a zatečen je veliki broj nemačkih ovčara zaostalih od nemačke vojske, takođe na osnovu ratnih odšteta, Sovjetski Savez je uzeo i određeni broj štenaca ove rase, tako da je projekat ipak nastavljen, ali je premešten na tlo današnje Belorusije i srednje Rusije, čak je i standard rase uspostavljen vrlo brzo, vec početkom 1960-ih godina.
Istočnoevropski ovčar se u mnogo čemu pokazao kao vrstan službeni pas. Odličan za obezbeđivanje objekata, kao pas tragač i pas čuvar, u funkciji napad-odbrana pokazao se čak i bolje od nemačkog ovčara. Problem je pojačana agresivnost, naime dešavalo se da psi neke sitne izgrednike teško ozlede, čak i usmrte, što je zbilja krajnje nepotrebno. Opet sve ovo nije smetalo istočnoevropskom ovčaru da postane omiljeni pas vojnih i policijskih snaga, kako Sovjetskog Saveza, tako i zemalja naslednica. Istočnoevropski ovčari su, pored bivšeg Sovjetskog Saveza, prisutni još u Severnoj Americi i dobrom delu Evrope, gde ih ljudi obično mešaju sa nemačkim ovčarom, jedino dobri poznavaoci pasa mogu uočiti razlike. Na kraju krajeva, stvorena je rasa veoma dobrog službenog psa, koga pored vojske i policije može koristiti i građanstvo za čuvanje svojih domova, ali i svojih stada, podjednako se dobro snalazi u svim ovim poslovima. Uprkos tome, istočnoevropski ovčar ipak nije dobio svoje zasluženo mesto u vojnim snagama i službama bezbednosti izvan zemalja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.